UČITAVANJE STRANICE :)

01 487 3025
01 487 3025
TREBATE POMOĆ? NAZOVITE NAS NA: 01 487 3025

GDJE VAS BOLI?

Imate jake bolove, a ne znate kako do proizvoda za olakšanje boli?

Klikom na određene crvene dijelove tijela našeg interaktivnog čovječuljka potražite simptome i uzroke najčešćih tegoba, kako si pomoći, kada potražiti pomoć liječnika te kojim proizvodima si olakšati.

Vrat

TRZAJNA OZLJEDA VRATA
Trzajna ozljeda vrata je ozljeda koja nastaje prilikom nagle ekstenzije (pokret glavom i vratom unatrag) nakon koje slijedi nagla fleksija (savijanje glave i vrata). Prilikom trzajne ozljede dolazi do istezanja i ozljede mišića, ligamenata (vezivna tkiva koja spajaju kosti), tetiva (vezivna tkiva koja spajaju mišiće za kosti), diskusa i zglobova između kralježaka u vratnoj kralježnici. Zbog ozljede diskusa (diskus hernije ili „iskakanja diskusa“) može doći do pritiska na leđnu moždinu i/ili živčane korjenove (može doći do razvoja cervikalne radikulopatije ili spinalne stenoze). Trzajne ozljede vrata najčešće se događaju uslijed automobilskih nesreća ili udaraca u potiljak. Simptomi trzajne ozljede vrata su: bol u vratu koja se može širiti niz ruku i u gornji dio leđa između lopatica, bol u donjem dijelu leđa, bol u području čeljusti (vilice), glavobolje, vrtoglavice. Bol se javlja odmah nakon ozljede, dok se ostali simptomi mogu javiti u odmaku od 24 do 72 sata nakon nesreće. Ako je došlo do pritiska na leđnu moždinu ili živčane korjenove, može doći do ukočenosti ili do pojave trnaca u rukama, nogama ili stopalima. Također, može doći i do boli u licu, umora, zbunjenosti, slabe koncentracije, razdražljivosti, i sl. Trzajna se ozljeda vrata tretira neoperativno, nošenjem mekog ovratnika nekoliko dana (odnosno koliko liječnik odredi) kako bi se smirila upala i bol. Meki ovratnik rasteretit će bolnu vratnu kralježnicu i omogućiti brži oporavak ozlijeđenog tkiva. Nakon akutne faze, preporuča se još povremeno nositi ovratnik za vrijeme aktivnosti koje iziskuju povećani napor gornjeg dijela tijela. Operaciji se pristupa ako je došlo do ozbiljnijih ozljeda diskusa, leđne moždine ili živčanih korjenova. Kako bi oporavak bio što bolji, preporuča se fizikalna terapija koja može biti kombinirana – metode za otklanjanje boli, vježbe jačanja, istezanja, proprioceptivne vježbe, primjena električne stimulacije mišića, masaže i sl. Potpuni se oporavak od ozljede očekuje u periodu od 3 mjeseca nakon nesreće.

DEGENERATIVNE PROMJENE VRATNE KRALJEŽNICE
Suvremeni sjedilački način života, višesatni rad za računalom, dugotrajna vožnja automobilom i tjelesna neaktivnost samo su neki od od faktora koji potiču mehaničke poremećaje struktura vratne kralješnice i rezultiraju pojavom bolnih stanja. Te promjene se javljaju kod starijih ali i mlađih osoba što dokazuje da osim starenja u stvaranju degeneracije intervertebralnog diska sudjeluju i drugi različiti faktori. Kod pacijenata se javlja bol u zahvaćenom dijelu kralježnice zbog pritiska na korijen živca, javlja se umor, bol i neravnoteža zbog stalno povećanog tonusa. Manifestacija kliničke slike može nastati u području razvoja dgenerativnih promjena (vertebralni sindrom) no simptomi se mogu prenijeti i na udaljena mjesta od kralježnice pri iritaciji ili kompresiji spinalnih korjenova ili krvnih žila (vertebrogeni sindrom). Može doći i do pritiska na živčane strukture (kompresijski sindrom). Vertebrogeni sindrom se odlikuje bolovima koji se prenose na glavu, u gornje udove kod vratne kralježnice ili u donje kod lumbalne kralježnice, motoričkim ispadima, ispadima osjeta i cirkulatornim simptomima. AKUTNA FAZA- najvažnije je kraće mirovanje, uzimanje analgetika i kratkotrajna imobilizacija vratne kralježnice. Cilj je prekinuti začarani krug bol-spazam-bol, a to se postiže uzimanjem analgetika i nesteroidnih protuupalnih lijekova. Mirovati u Schantzovom ovratniku tijekom dana i noći uz povremeno skidanje i lagano razgibavanje vrata kako ne bi došlo do hipotrofije mišića. Kasnije se nosi samo tokom noći, a jastuk mora biti mekan i valjkast. KRONIČNA FAZA- u ovoj fazi ključnu ulogu ima fizikalna terapija uz primjenu medikamenata po potrebi. Fizikalna terapija primjenjuje se kroz različite postupke koji se ordiniraju individualnim pristupom svakom pacijentu. Pacijenti sa takvom dijagnozom moraju obavljati dva puta godišnje fizikalnu terapiju, redovito se masirati te provoditi naučene vježbe. Kako bi spriječili pojavljivanje boli i ostalih simptoma, potrebno je promijeniti i neke oblike ponašanja. Ukoliko se dugo sjedi i radi, treba napraviti kraće pauze s razgibavanjem, uskladiti visinu radne površine i stolca. Važnu ulogu ima i kvalitetan san i odmor; preporuča se spavati na umjereno tvrdom i elastičnom ležaju s valjkastim, čvrstim i elastičnim jastukom u bočnom ili leđnom položaju, izbjegavati spavanje na trbuhu. Naučene vježbe provoditi svaki dan 15-20 minuta, kako bi vratne mišiće održali dovoljno snažnima i ublažili brojne traume kojima je svakodnevno izložena vratna kralježnica.

Rame

PRIJELOM KLJUČNE KOSTI (KLAVIKULE)
Prijelom ključne kosti najčešće nastaje djelovanjem posredne sile, primjerice pad na ispruženu ruku ili, što je znatno češće, pad na rame. Neposredna je sila često uzrok nastanka prijeloma u prometnim nezgodama, a rijetko pri nekim sportskim aktivnostima. Ključna je kost (lat. clavicula) smještena gotovo vodoravno na gornjoj strani prsnog koša između prsne kosti (lat. sternum) i lopatice (lat. scapula). Duga je dvanaest do sedamnaest centimetara, a savijena je poput izduženog slova S. Debljina i položaj ključne kosti ovise o razvijenosti ramenih mišića pa je u ljudi koji više rade rukama kost obično deblja i zavijenija, a mjesta hvatišta mišića izraženija. Osim što služi kao čvrsta potporna struktura na kojoj vise lopatica i ruka, ključna kost pruža zaštitu žilnoživčanom snopu koji prolazi ispod nje i koji opskrbljuje ruku. Osobe sa slomljenom ključnom kosti se žale na snažnu bol, a ozlijeđenu ruku podržavaju drugom rukom. Pokreti u ramenu ozlijeđene strane gotovo su neizvodivi, a sam pokušaj kretnje poradi struganja slomljenih krajeva kosti jedno o drugo uzrokuje čujno pucketanje (krepitacije). Djelovanjem mišića se odiže prelomljeni dio ključne kosti koji je smješten bliže prsnoj kosti prema gore i unazad pa je uvijek uočljiva izbočina na mjestu prijeloma koja je okružena krvnim podljevom. Trapezni mišić (lat. m. trapezius) zbog težine ruke ne može držati vanjski prelomljeni dio kosti pa on bude spušten i usmjeren naprijed, a rame padne. Većinom se primjenjuje neoperacijsko liječenje, imobilizacija povezom. Nakon repozicije ulomaka postavlja se čvrsti zavoj u obliku osmice oko ramena i leđa. Pri prijelomu ključne kosti postoji opasnost od ozljeda okolnih struktura, u prvom redu velikih krvnih žila i živaca koji prolaze neposredno ispod nje, stoga valja izbjegavati nestručno "namještanje" prijeloma.

NEPRAVILNO DRŽANJE
Pravilno držanje tijela je udoban uspravan položaj u kojemu su glava, trup i noge položeni uravnoteženo jedno iznad drugoga u opuštenoj, ali ravnoj liniji. No nažalost u današnje vrijeme rijetke su osobe koje imaju savršeno držanje tijela. Ljudi nisu dizajnirani da mogu toliko sjediti, koliko većina nas zapravo svakodnevno sjedi. Trebali bi hodati, stajati, kretati se i općenito tijelom izvoditi više pokreta nego što trenutno imamo naviku. Pravilno držanje je vrlo važno za vaš izgled, ali postoje i zdravstveni razlozi zbog kojih pri sjedenju i hodanju se ne biste trebali zgrbiti. Način na koji naše tijelo izvršava svoje funkcije ovisi o položaju kralježnice, a držanje može potencijalno utjecati i na način razmišljanja. Stoga biste trebali imati u vidu kako držanje nema samo utjecaj na mišiće i kralješke, nego na većinu tjelesnih sustava uključujući disanje, cirkulaciju i druge funkcije. Dobro držanje daje tijelu zahtijevani okvir tako da može funkcionirati uravnoteženo. Nepravilno držanje ne obuhvaća samo prepoznatljiv zgrbljeni stav. U nepravilno držanje ubrajaju se mnogi položaji tijela odnosno udova koji rezultiraju bolovima ne samo u leđima, nego i u vratu, zdjelici, donjem dijelu leđa, koljenima i stopalima. Tako možemo nabrojati glavu pomaknutu unaprijed, podignuto jedno rame, povijena ramena, pogrbljena leđa, zdjelicu zakrenutu prema naprijed, golublje prste, pačja stopala i sl. Ako se primijete bilo kakve tegobe i bolovi, valja posjetiti specijalistu ortopeda ili fizijatra kako bi se ustanovilo gdje je izvor problema te kako bi se moglo adekvatno pristupiti problemu. Najčešće se, uz vježbe jačanja leđnih mišića i istezanje mišića zdjelice, preporuča i nošenje remena za pravilno držanje kako bi se osoba „natjerala“ na pravilno držanje tijekom obavljanja određene aktivnosti. Ipak, valja napomenuti da se osoba ne bi smjela osloniti samo na remene kako muskulatura ne bi dodatno oslabila te time napravila još veću štetu.

BOLNO RAME
Bolno rame ili PHS je općenita dijagnoza koja nam samo kaže da nešto nije u redu s ramenom, da je rame bolno s ograničenim pokretima. U liječničkim krugovima pod bolnim ramenom se podrazumjeva periartritis humeroscapularis (PHS). Najčešća oštećenja i bolesti ramena koja se podrazumjevaju pod nazivom bolno rame su: Ruptura tetiva rotatorne manšete Kalcificirajući tendinitis ramena Smrznuto rame Rupture nastaju kao posljedica ozljede te trošenja i degeneracije tetiva u osoba starije životne dobi. Kod sportaša ili osoba koje se bavi sportom, pogotovo aktivnostima iznad glave (tenis, rukomet, bacački sportovi i dr.) rupture tetiva susreću se u ranijoj životnoj dobi, čak i u dvadesetim godinama života. Najčešće su to parcijalne rupture koje vremenom postaju potpune. Razlog nastanka ruptura u ranijoj životnoj dobi je preopterećenje. Pacijenti se žale na bol u ramenu, često s vanjske strane nadlaktice, pogotovo kod obavljanja poslova iznad razine ramena te slabost ruke. Poslove ispod razine ramena obavljaju bez većih poteškoća. Često navode da im je i plahta noću teška. Bol se javlja noću i ne dozvoljava spavanje na bolesnom ramenu. Kod akutnih ozljeda bolesnik ne može odignuti ruku od tijela. Kalcificirajući tendinitis ili kalcificirajuća tendinopatija (vapno u ramenu) čest je poremećaj nepoznate etiologije koji se očituje nakupljanjem depozita kalcija u tetivama rotatorne manšete uz spontanu resorpciju kalcifikata i posljedično cijeljenje tetiva. Za vrijeme odlaganja kalcija bolesnik je uglavnom bez većih tegoba. No, za vrijeme resorpcije kalcifikata rame je izrazito bolno zbog nastale vaskularne proliferacije te porasta intratetivnog tlaka. Za vrijeme formativne faze bolesnik se žali više na nelagodu nego na bol. Smrznuto rame je sindrom nepoznate etiologije koji je karakteriziran boli i ograničenim pokretima u ramenu u svim smjerovima. Susreće se u bolesnika u dobi od 40 do 60 godina. Češće se susreće kod dijabetičara. Uzrok smrznutom ramenu mogu biti i druge bolesti kao što je rupture tetiva rotatorne manšete, kalcificirajući tendinitis te vrlo rijetko i tumori. Sindrom smrznutog ramena razvija se kroz 4 faze: Faza 1. Obično traje 3-4 mjeseca, bolesnici se žale na bol u ramenu. Bol ograničava pokrete u ramenu. Početak bolesti bolesnici obično vežu za manju ozljedu ruke Faza 2. Ova faza poznata pod nazivom “faza smrzavanja”, traje od 4 do 6 mjeseci. Ova faza karakterizirana je jakim bolovima i smanjivanju svih pokreta u ramenu. Gubitak pokreta je posljedica skraćivanja I zadebljanja zglobna čahure. Faza 3. Faza tri je zapravo smrznuto rame. Traje od 3 do 6 mjesci. Aktivni i pasivni pokreti su ograničeni u svim smjerovima. Bol je manja, javlja se kod naglih pokreta rukom. Faza 4. Ova faza je faza oporavka koja traje 6-9 mjeseci. Pokreti u ramenu se postupno vraćaju, bol nestaje. Kod problema smrznutog ramena često pomaže grijač ramena, sa visokim udjelom vune. Vuna je prirodan materijal sa svojstvom termoregulacije, a toplina opušta mišiće i smanjuje bol.

Lakat

TENISKI LAKAT
Teniski lakat spada u grupu bolesti koju nazivamo sindromima prenaprezanja. Javlja se na dva različita mjesta – na vanjskoj i na unutarnjoj strani lakta (gdje se češće naziva golferski lakat). Donji dio nadlaktične kosti ima koštane izbočine (epikondile) s vanjske i s unutarnje strane lakta s kojih polaze tetive mišića podlaktice koji savijaju prste i ručni zglob kao i tetive i mišići koji ispružaju prste i ručni zglob (ekstenzori). Najčešći simptomi su smanjena funkcija ruke, osjetljivost i bolnost iznad koštanih polazišta tetiva mišića, a bolnost se pojačava upotrebom ruke. Ime bolesti „teniski lakat“ koristi se od kraja 19. stoljeća, kada je uočeno da se bolest često javlja među tenisačima. Međutim, danas je poznato da se bolest češće javlja među onima koji se ne bave sportom, nego igračima tenisa. Bolest se 7-10 puta češće pojavljuje na vanjskom nego na unutarnjem dijelu lakta. To objašnjavamo time što je grupa mišića koja polazi s unutarnjeg epikondila znatno jača i većeg volumena od grupe mišića koja polazi s vanjskog epikondila, koja je zbog toga znatno osjetljivija na preopterećenje. Posebno je izražena bolnost pri pritisku na bolno mjesto, a koja se može širiti u okolicu, najčešće uzduž mišića podlaktice. Duže trajanje bolesti može dovesti do težeg oštećenja tetiva i mišića, što, uz navedene simptome, dovodi do manje ili veće slabosti mišića podlaktice. To otežava liječenje i smanjuje šansu potpunog izlječenja. Bolest teniski lakat se najčešće javlja u dobi između 30 i 50 godina, a bolešću su zahvaćeni ljudi različitih zanimanja: daktilografi, zidari, postolari, zubari, kirurzi, sportaši, oni koji rade kućanske poslove, koji koriste i podižu različite alate i strojeve, violinisti, gitaristi, pijanisti, oni kojima je vrtlarstvo profesija ili hobi itd.

Zapešće / Ruka

SINDROM KARPALNOG KANALA (TUNELA)
Sindrom karpalnog kanala je najpoznatiji i najčešće opisivani kanalikularni sindrom i najčešća bolest u području šake. Kod njega dolazi do pritiska na medijani živac u karpalnom kanalu na korijenu šake ispod samog dlana. Karpalni kanal je čvrsti, zatvoreni prostor koji omeđuju kosti zapešća koje nadsvođuje čvrsto vezivno tkivo, fleksorni retinakulum, tj. poprečni karpalni ligament. Unutar samog karpalnog kanala nalaze se tetive fleksora (pregibača) prstiju i medijani živac. Budući da je sam kanal čvrsto ograničen te u njemu nema ni malo slobodnog prostora, vrlo lako dolazi do pojave kompresije medijanog živca uslijed raznih poremećaja. Iako kod sindroma karpalnog kanala dolazi do kompresije medijanog živca u području ručnog zgloba i najčešći problemi se očituju u području šake, važno je naglasiti da lezija živca ima utjecaj na čitavu duljinu živca, od prstiju do njegovog izlaska iz kralješničke moždine. Sindrom se učestalo pojavljuje kod ljudi koji rade puno na računalima, ali i kod ljudi koji se bave manualnim poslovima, kao profesionalna oštećenja, tako da se naziva i computer disease, točnije bolest kompjutoraša. Uslijed ponavljajućih pokreta, osobito savijanja u ručnom zglobu, dolazi do mehaničkog pritiska na živac, istezanja i trenja, što dovodi do promjena na živcu uslijed mehaničkog ozljeđivanja živca i poremećene krvne opskrbe živčanih vlakana. Kod tih promjena nastaje oteklina živca što uzrokuje još veći pritisak na živac koji se nalazi u zatvorenom prostoru. Dugotrajni pritisak na živac dovodi da nastanka vezivnog, ožiljnog tkiva i oštećenja živčanih vlakana. U početku se te promjene reverzibilne što znači da je moguć potpuni oporavak. No, ako pritisak na živac potraje dulje vrijeme može doći do ireverzibilnih promjena, tj. potpuni oporavak živca nije moguć usprkos primjerenom liječenju. Sindrom karpalnog kanala se pojavljuje i kao posljedica posttraumatskih stanja u području ručnog zgloba ili uslijed anatomskih anomalija. Drugi uzroci nastanka sindroma karpalnog kanala mogu biti hormonalne promjene u trudnoći ili menopauzi, degenerativne promjene na zglobovima, tenosinovitisi te sistemske bolesti poput reumatoidnog artritisa. Bolest se, obično, očituje postupnom progresijom simptoma, ponajprije promjenama osjeta, pojavama trnaca, žarenja, pečenja ili smanjenim osjetom u prva tri prsta šake, a zatim i pojavom boli u području korijena šake koja je najčešća noću, a može se širiti kroz dlan i prste, čak i sve do ramena. Ukočenost i osjećaj obamrlosti cijele šake ili prva tri prsta često se javljaju kod bolesnika, posebice u noćnim satima. Dolazi do hipotrofije mišića tenara, područja šake ispod palca, tako da se pacijenti žale na smetnje prilikom hvatanja predmeta te ispadanja predmeta iz ruku. Bolest se znatno češće javlja kod žena nego kod muškaraca, osobito između 40. i 50. godine života. Prevencija nastanka sindroma karpalnog kanala može se provesti prilagodbom radnog mjesta s upotrebom ergonomski dizajniranih tipkovnica i uredskog namještaja, adekvatnih alata i provođenje vježbi za pravilno držanje i za prste, šake, ruke i vrat. Potrebno je smanjiti vremenska razdoblja neprekidnog rada u tzv. „prisilnim“ položajima uzimajući kratke odmore od nekoliko minuta tijekom kojih je dobro provesti vježbe razgibavanja i istezanja. Ako je uzrok sindroma sistemska bolest, hormonalna ili hematološka, potrebno je prvenstveno liječiti osnovnu bolest uz konzervativne mjere liječenja sindroma karpalnog kanala. Te se mjere sastoje od primjene ortoza ili udlaga te ponekad injiciranja kortikosteroida i anestetika u karpalni kanal. Kod težih slučajeva potrebno je kirurško liječenje koje se sastoji od presjecanja poprečnog karpalnog ligamenta, čime se postiže dekompresija karpalnog kanala, uklanja se pritisak na medijani živac.

DE QUERVAINOVA BOLEST
De Quervainova bolest je bolno stanje koje nastaje kao posljedica iritacije tetiva i tetivnih ovojnica mišića koji sudjeluju u pokretu kojim palac odmičemo od dlana i na stranu, kao kod autostopiranja. De Quervainova bolest je bolno stanje koje nastaje kao posljedica iritacije tetiva i tetivnih ovojnica dugog mišića odmicača palca i kratkog mišića ispružača palca u području ručnog zgloba neposredno ispod baze palca. Bolest je dobila ime po švicarskom kirurgu Fritzu de Quervainu koji je 1895. prvi opisao simptome te bolesti. De Quervainovu bolest ubrajamo u skupinu sindroma prenaprezanja jer se razvija kao posljedica mnogobrojnih ponavljanja istovrsnih pokreta koji rezultiraju mikro oštećenjem te posljedičnim zadebljanjem tetiva i njihovih ovojnica. Najčešće je riječ o pokretima pomicanja šake u stranu prema malom prstu (ulnarna devijacija) uz naglašeno korištenje palca. U općoj se populaciji de Quervainova bolest obično javlja kao profesionalna bolest i to kod fizičkih radnika, a česta je i u glazbenika i to u bubnjara i pijanista. U populaciji sportaša najčešće se javlja u igrača golfa. Zanimljivost je da se zbog biomehanike udarca palicom u golfu u dešnjaka uvijek javlja na lijevoj ruci i obratno u ljevorukih igrača golfa simptomi de Quervainove bolesti uvijek se pojavljuju na desnoj ruci. Osim u golfera, de Quervainova se bolest često javlja kod igrača tenisa i squasha te kod bacača diska i koplja. Bolest je sedam do devet puta češća u žena, a taj se nesrazmjer objašnjava većim opsegom pokreta pomicanja šake u stranu u žena. Bol je dominantan simptom, a najjače je izražen iznad stiloidnog nastavka palčane kosti. Bol se pojačava prilikom stiska šake, kao i prilikom pomicanja šake u stranu prema malom prstu. Ponekad je prisutna i oteklina u tom području. Bol s vremenom može toliko uznapredovati da se bolesnik jednostavno ne može koristiti šakom. Od najveće je važnosti izbjegavati pokrete koji izazivaju bol. U slučaju pojave otekline valja primijeniti hlađenje ledom (ne izravno na kožu, ne masirati!) tijekom desetak minuta bar četiri do pet puta dnevno tijekom desetak minuta. Od pomoći može biti i priručna imobilizacija ručnog zgloba, a ruku treba staviti u povišeni položaj. Osnova neoperacijskog liječenja je primjena ortoze kojom se imobilizira podlaktica i ručni zglob s time da svakako mora biti imobiliziran i palac. Tako provedeno liječenje u više od dvije trećine bolesnika dovodi do potpunog nestanka simptoma. U slučaju perzistiranja tegoba liječnik može injicirati kortikosteroide u područje oko zahvaćenih tetiva, ali zbog mogućih neželjenih učinaka primjene kortikosteroida sve se rjeđe rabi takav postupak. Kod upornih i kroničnih slučajeva rabi se kirurško liječenje koje se sastoji u presijecanju krova kanala (odjeljka) te odstranjenju promijenjenih dijelova tetivnih ovojnica. I nakon kirurškog liječenja neophodna je imobilizacija ručnog zgloba i palca podlaktičnom longetom ili ortozom i to tijekom tri tjedna.

RIZARTROZA
Rizartroza je degenerativna promjena korijenskog zgloba palca. Uzrok bolesti je trošenje hrskavice zgloba. Češće obolijevaju žene u poslijemenopauzi te osobe čija je šaka izložena radnim opterećenjima. Također, uzrok može biti i prijašnja ozljeda, ali i raznolika preopterećenja korijenskog zgloba šake u kućanstvu, zbog čega je bolest česta kod kućanica. Zglob boli na dodir i pri pokretima, deformira se i dovodi do znatnog poremećaja funkcije hvata šakom. Napredovanjem bolesti propada hrskavica zgloba i slabe međukoštane veze, što dovodi do djelomičnog iščašenja "korjenskog" zgloba palca poput stepenice. Kretnje palcem su jako bolne i ograničene, pa postupno propadaju i mišići uz palac te palac gubi snagu. Prije kirurškog liječenja svakako treba pokušati sa neoperacijskim metodama. Najprije treba educirati bolesnika o njegovoj bolesti koje obuhvaća savjete o kraćim mirovanjima u fazama dekompenzacije tj. poštedom od aktivnosti koje uzrokuju tegobe, zatim se utjče na korekciju predisponirajućih faktora ( pravilna ishrana, promjena životnih navika kao što je prekidanje pušenja i promjene aktivnosti svakodnevnog života, smanjenje tjelesne težine, itd ), primjena odgovarajućih pomagala ( ortoza za ručni zglob koja postavlja palac u stabilan položaj palmarne abdukcije i ekstenzije).Osim toga, bitno je svakodnevno raditi vježbe medicinske gimnastike koja ima za cilj smanjenje boli, otoka, jačanje pripadajuće muskulature, stabiliziranje zgloba, i vraćanje funkcionalne sposobnosti bolešću zahvaćenog zgloba. Te vježbe se baziraju na jačanju mišića tenara. Također, fizikalna terapija uvelike pomaže pri rješavanju tegoba. Kod izraženih bolova valja primjeniti medikamentozno liječenje. Od lijekova se najčešće primjenjuju analgetici i nesteroidni antireumatici. Osim toga preporučuje se lokalna primjena glukokortikoida ( blokade ) u dekompenzatoranoj fazi. Na kraju ostaje kirurško liječenje koje se primjenjuje na bolesnicima kod kojih konzervativni tretmani nisu donijeli poboljšanje. Prisutnost jakih bolova uz deformacije zgloba koji sprječava funkciju samog zgloba i narušava kvalitetu života razlog su za kirurško liječenje.

Struk

KRIŽOBOLJA
Križobolja je jedan od najčešćih zdravstvenih problema današnjice, te se procjenjuje da 80% populacije tijekom svog života ima barem jednom bolove u križima ili slabinskom, donjem dijelu kralješnice. Pojedini dijelovi kralješnice (vratni, prsni i slabinski) imaju različiti opseg pokretljivosti, od koji su vratni izuzetno pokretljivi, a prsni vrlo slabo pokretni. Na prijelazu između jednog dijela kralješnice u drugi najčešće dolazi do degenerativnih promjena, koje su izvorište boli. Tako konkretno kod križobolje bol može nastati u prsno-slabinskom prijelazu, u samom slabinskom dijelu, a najčešće na slabinsko-križnom prijelazu između vrlo pokretnog i opterećenog zadnjeg slabinskog kralješka i vrlo slabo pokretne križne kosti. Dijagnoze koje se spominju vezano uz križobolju su lumbago, išijas, diskus hernija, spondiloza i dr. Najčešći uzrok je pretjerano nepravilno i prekomjerno tjelesno naprezanje koje premašuje snagu leđnih mišića, sveza i međukralješničnih kolutova. To može biti težak fizički rad, višesatni nepravilan tjelesni položaj (npr. dugo sjedenje u automobilu), a tegobe redovito uzrokuju opušteni ili prenapregnuti mišići. Tkiva koja su pretjerano napeta mogu se u jednom trenu zgrčiti i pretvoriti u izrazito tvrdu i bolnu regiju uz iznenadnu žestoku i jaku bol. Križobolja može nastati i postepeno uz osjećaj nelagode koji postepeno jača i sve jaču i jaču bolnost. U starijih ljudi križobolja je često izazvana degenerativnim promjenama kralješaka i međukralješničnih kolutova (spondiloza, spodnilartroza). Česta je i u upalnih reumatskih bolesti (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, giht...). Može se razviti i kod prirođenih iskrivljenja kralješnice (kifoza, skolioza), prirođenih razvojnih poremećaja kralješaka (spondilolisteza, sakralizacija, lumbalizacija kralješaka, spina bifida - rascjep luka kralješka, polukralješaka i dr.), nakon ozljeda, raznih upala (tuberkuloza, infektivni spondilitis), te osobito kod osteoporoze - bolesti krhkih kostiju. Nije rijetka i kod drugih metaboličkih bolesti kostiju, a nalazimo je i kod primarne bolesti nekih drugih zglobova (najčešće kuka, pa i koljena) kada čovjek nesvjesno zbog bolova u nogama mijenja mehanizam hoda, pa se javljaju bolovi u križima. Prenesena bol u područje križa javlja se i kod nekih bolesti unutar trbušne šupljine: urogenitalnih organa, osobito reproduktivnih organa žena (kod nekih redovito tijekom ili prije mjesečnice), bubrega, tumora, koji mogu biti razvijeni i na kostima kralješnice. Uzrok križobolje može biti i manjak tjelesne aktivnosti. Pretjerana tjelesna težina, nepravilna obuća s previsokim potpeticama, ravna stopala, prevelika duševna napetost i kronični stres također mogu uzrokovati križobolju. Simptom je bol u slabinskom dijelu kralješnice koja može nastati naglo ili postepeno, biti lokalizirana u donjem dijelu kralješnice ili se širiti u jednu ili obje noge, te pojasastog tipa prema naprijed. Moramo voditi računa o početku bolesti (nagao, postepen), ozljeđivanju, podizanju tereta i trajanju tegoba. Važna nam je informacija o postojanju sličnih tegoba ranije i drugim zdravstvenim poremećajima kralješnice, općem zdravstvenom stanju, te značajkama boli (mjesto najžešće boli, uzročna veza s opterećenjem i rasterećenjem, širenje boli u noge i zahvaćenost, bol pri napinjanju - kašljanje, kihanje, smijeh, stolica; promjene osjetljivosti kože, razdoblja bolnosti i smanjenja bolova). Kod kroničnih degenerativnih promjena i raznih uzroka nestabilnosti kralješnice dolazi u obzir primjena ortoza - raznih vrsta steznika i ortopedskih pomagala koji stabiliziraju i rasterećuju kralješnicu. Ipak, dugoročno gledajući, steznici slabe prirodni mišićni steznik trupa (mišiće leđa i trbušne mišiće), pa ih se preporučuje izbjegavati, a jačati mišiće, odnosno dozirati njihovo nošenje (češći prekidi nošenja tokom dana) uz kombiniranje vježbi jačanja mišića. U slučaju nekog teškog mehaničkog oštećenja (skliznuće kralješka, suženje slabinskog kralješničkog kanala, hernija diska - pomak međukralješničnog koluta i pritisak na živce za noge) konzultira se neurokirurg i dolazi u obzir operativno liječenje. Osobe često zbog jakih bolova konzumiraju nesteroidne analgetike ili antireumatike što je dobro popiti kad je bol neizdrživa no bol je isto tako dobar pokazatelj promjena u organizmu i nije dobro u potpunosti ju zatomiti lijekovima.

DIJASTAZA TRBUŠNIH MIŠIĆA
U trudnoći se maternica iz mjeseca u mjesec širi da bi osigurala nesmetan razvoj ploda. Širenjem trbuha dolazi do razdvajanja prednjih mišića trbuha. U sredini trbuha po uzdužnoj liniji kroz umbilicus (pupak) prolazi linea alba. Linea alba je vezivno tkivo preko koje je povezana lijeva i desna strana ravnog mišića trbuha. Upravo na njoj dolazi do razdvajanja, odnosno, dijastaze. Kod dijastaze se dvije polutke mm. rectus abdominisa udaljavaju pri djelovanju intraabdominalnog pritiska. Dijastaza se može lako samostalno dijagnosticirati jednostavnim testom. Legnite na leđa i pogrčite noge u koljenu. Postavite jagodice prstiju iznad pupka i podignite gornji dio trupa. Pri podizanju trupa dolazi do razdvajanja lijeve i desne strane ravnog mišića trbuha. U slučaju kada je rascjep uži od 2 cm radi se o funkcionalnoj dijastazi, a kada je to udubljenje šire od 2,5 cm ili ako stane u to udubljenje više od dva prsta te ako je ono jako duboko test je pozitivan i radi se o dijastazi koja zahtijeva posebne i usmjerene vježbe. Do dijastaze dolazi najčešće u trudnoći, odnosno nakon trudnoće, međutim do dijastaze može doći i kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom i karakterističnim širenjem trbuha. Rizične skupine su: rodilje, rodilje s više trudnoća, blizanačke trudnoće, carski rez, pretilost i debljina sa karakterističnim širenjem trbuha. Dijastaza se ponekad dugo zadržava nakon trudnoće, što se može vrlo lako primijetiti zbog pojave kupolastog oblika trbuha pri izvođenju klasičnih „trbušnjaka“. Osim estetike ima i mnogo zdravstvenih neželjenih posljedica: Bolovi u trbuhu Bolovi u području zdjelice Bolovi u lumbalnom dijelu kralježnice Spuštanje organa Problemi s mokrenjem i drugi urogenitalni problemi Hernija umbilicus (pupčana kila) Estetski problem izbočenog trbuha Oblik kupole pri izvođenju klasičnih „trbušnjaka“ Do svih ovih problema dolazi zbog slabosti mišića trbuha. U najvećoj mjeri radi se o slabosti m. transversus abdominis. Samo ciljanim i kontroliranim vježbama može se utjecati na njegovo kontrakciju. Izvođenjem klasičnih „trbušnjaka“, plankova ili izvođenjem kosih mišića trbuha stanje će se pogoršati. Ciljana mišićna skupina, osim dubljih mišića trbuha su i zdjelični mišići. Poanta je ojačati vezivna tkiva mišića i raditi vježbe koje će lagano potiskivati trbuh u smjeru kralježnice s ciljem aktivacije poprečnih mišića trbuha i mišića zdjeličnog dna. Ove vježbe preporučuju se svima posebno osobama iz rizične skupine, a trudnicama da ih izvode do 16 tjedna bez obzira na postojanje dijastaze. Naravno osobe koje imaju dijastazu vježbe izvode do njenog nestajanja. U početnoj fazi ne preporuča se izvoditi klasične trbušnjake i plankove. Razlog tome je što će takva vrsta vježbe pojačati dijastazu i pogoršati stanje. To je kao da želite napraviti kremu na kolaču a nemate biskvit. Nakon što postignete funkcionalnost dubokih poprečnih mišića trbuha i mišića zdjeličnog dna prelazi se na vježbe za stabilizaciju i balans trupa. Mnogi preporučuju nošenje steznika. Steznik je dobar u prvim danima nakon poroda, osobito nakon carskog reza, dok se majka još oporavlja od poroda. Svaka majka koja ima stariju djecu vidjet će da joj je puno lakše baviti se svom djecom uz nošenje steznika. No, nikako se ne preporuča steznik nositi cijeli dan jer može doći do dodatnog slabljena trbušnih mišića. Pregled liječnika i savjetovanje sa stručnom osobom glede vježbanja je neophodno. A čim se majka oporavi od poroda preporuča se vježbati kako bi se mišići čim prije vratili u normalu.

PREPONSKA KILA / INGVINALNA HERNIJA
Preponska kila ili ingvinalna hernija se javlja kada meko tkivo, obično dio membrane ili dio crijeva, viri kroz slabe točke trbušnih mišića. Nastala izbočina može biti bolna, pogotovo kada kašljete, dižete ili nosite teške predmete. Ingvinalna hernija ne mora nužno biti opasna sama po sebi. Međutim, može dovesti do po život opasnih komplikacija. Iz tog razloga, vaš liječnik će vjerojatno preporučiti operaciju. Operacija je uobičajena kod ingvinalne hernije, odnosno preponske kile. Neki slučajevi preponske kile nemaju očiti uzrok. Druge se javljaju kao rezultat nečeg od navedenog: Povećani tlak unutar trbuha Slabe točke u trbušnoj stijenci Kombinacija povećanog tlaka u trbuhu i već postojeće slabe točke trbušnog zida Naprezanje tijekom pokreta crijeva i mokrenja Podizanje teških predmeta Tekućine u trbuhu Trudnoća Prekomjerna težina Kronični kašalj ili kihanje Muškarci imaju veću vjerojatnost da imaju urođenu slabost uz ingvinalni kanal zbog načina na koji se muškarci razvijaju prije rođenja. Kod muških beba, testisi se formiraju u trbuhu, a zatim se premještaju niz ingvinalni kanal u skrotum. Ubrzo, nakon rođenja, ingvinalni kanal se zatvara gotovo u potpunosti, ostavljajući samo dovoljno prostora za sjemensku vrpcu, ali ne dovoljno da se testisi presele natrag u trbuh. Ponekad se kanal ne zatvori ispravno, ostavljajući tako oslabljeno područje. Slabosti se također mogu pojaviti u trbušnoj stjenci kasnije u životu, pogotovo nakon ozljede ili kirurškog zahvata u trbušnoj šupljini. Bez obzira postoji li kod vas slabost trbušne stjenke, dodatni pritisak u abdomenu zbog naprezanja, dizanja tereta, trudnoće ili prekomjerne tjelesne težine, može uzrokovati preponsku kilu. Neke preponske kile odnosno ingvinalne hernije ne uzrokuju nikakve simptome. Neki ljudi niti ne znaju da ju imaju sve dok ju liječnik ne otkrije tijekom rutinskog pregleda. Često, međutim, možete vidjeti i osjetiti oticanje, to jest stvaranje kile. Izbočina je obično više vidljiva kada stojite uspravno, posebice kada kašljete ili se naprežete. Znakovi i simptomi ingvinalne hernije uključuju: Oticanje u području s obje strane stidne kosti Bol ili nelagoda u području prepona, pogotovo kada se naginjete, kašljete ili dižete teret Slabost ili pritisak u preponama Bol i oticanje oko testisa Ukoliko je ingvinalna hernija mala i ne stvara probleme, liječnik može preporučiti „sjedi i čekaj“ pristup. Povećavanje kile i prisutnost boli, obično zahtijeva operaciju kako bi se uklonila nelagoda i kako bi se spriječile ozbiljne komplikacije. Ingvinalna hernija često ima recidiva te se tako, nakon nekoliko operacija, ista više ne preporuča. Ipak, problem i dalje postoji i s njime treba naučiti živjeti. Tu od pomoći može biti pojas za ingvinalnu herniju koji ima svrhu da mekanim jastučićima pritisne ingvinalne izbočine te ih na taj način „zadrži“ u njezinim okvirima, da pritiskom opusti bolno mjesto. Hernija može biti jednostrana ili obostrana. Za pojas bi bilo idealno da na obje strane ima mogućnost apliciranja jastučića ili ako je hernija izbila samo na jednoj strani, da se jedan jastučić može ukloniti.

Natkoljenica

STRAŽNJA LOŽA
Stražnja loža natkoljenice, ili kolokvijalno samo loža, nazivi su za skupinu mišića koji se nalaze sa stražnje strane natkoljenice. U svojoj temeljnoj funkciji oni su pregibači koljena i rade potpuno suprotan posao od prednjeg butnog mišića, poznatijeg kao kvadriceps, koji koljeno opruža. No, mišići stražnje lože natkoljenice pomažu i u opružanju trupa iz pretklonjenog položaja, kao što i utječu na stabilnost donjeg dijela leđa, poradi svog hvatišta na zdjelici. Ozljede mišića stražnje lože najčešće su ozljede u sportaša. Gotovo da i nema nogometaša, rukometaša, atletičara ili gimnastičara koji barem jednom u svojoj sportskoj karijeri nije ozlijedio jedan od mišića iz ove skupine. Uobičajeno ova se ozljeda javlja kao nagla i iznenadna bol koja prati prenaprezanje, istegnuće ili udarac u taj predio. Uobičajeno je da odmah po ozljedi nije moguće potpuno ispružiti koljeno, niti hodati bez šepanja. Dan ili dva po ozljedi može se pojaviti hematom u obliku modrice netom ispod mjesta ozljede. Valja razumjeti da je istegnuće samo blaži izraz za djelomično puknuće, odnosno parcijalnu rupturu stražnje lože. Da li se u konkretnom slučaju radi o nekoliko mišićnih vlakana ili cijelom njihovom snopu, stvar je određivanja ozbiljnosti ozljede. Osim fizikalnog pregleda, detekcije bolova na dodir, pokretanje i istezanje, potrebno je učiniti i ultrazvučnu pretragu kako bi se utvrdila ozbiljnost ozljede i veličina oštećenja, te po tom nalazu procijenilo vrijeme potrebno za puni oporavak. Rizični faktori za nastanak ove ozljede svakako su skraćenje mišića stražnje lože uzrokovano lošim, neadekvatnim ili nedovoljnim istezanjem. Zatim naglo povećanje obima ili intenziteta trenažnog procesa, koji mišići nisu u stanju adekvatno pratiti. Potom promjena podloge na kojoj se sportska aktivnost odvija, loša i neadekvatna obuća, trauma, ali i slabost mišića stražnje lože, kao i nesrazmjer u njihovoj i snazi mišića kvadricepsa na suprotnoj strani butine. Danas se sve više govori o istegnuću mišića kao o sindromu prenaprezanja u kojemu se ponovljene mikro traume skupljaju dok napokon ne uzrokuju toliku štetu koju sportaš osjeti kao naglu bol. Toj teoriji u prilog ide i praksa u kojoj se često ova ozljeda događa u aktivnostima niskog ili srednjeg intenziteta. Odmah po ozljedi važan je odmor. Iako potpuno mirovanje nije nužno, mora se uspostaviti pošteda od aktivnosti koje uzrokuju bol. U prvih nekoliko dana terapija se svodi na hladne obloge kojima je cilj umanjiti bolove i smiriti upalni proces, te kompresiju elastičnim povojem ili elastičnim steznikom odnosno podupiračem, a kako bi se smanjilo eventualno nastajanje hematoma. Nakon tog početnog perioda slijedi fizioterapija sa naglaskom na masažu, ultrazvučnu terapiju, magnet, te laser, a sve sa ciljem poticanja resorpcije hematoma, te ubrzanja procesa cijeljenja. Ukupno liječenje do povratka u sportsku aktivnost traje okvirno tri tjedna i nije ga moguće skratiti bez ozbiljnijeg rizika za ponovnim ozljeđivanjem. Ozbiljnije ozljede stražnje lože liječe se duže, kao i opsežnije mišićne rupture.

Koljeno

SKAKAČKO KOLJENO
Skakačko koljeno najčešća je sportska ozljeda koljenskoga zgloba i pojavljuje se češće nego ozljede meniska ili prednjeg križnog ligamenta. Osnovni je simptom upalni proces i bol u predjelu gornjeg ili donjeg dijela patele ili na hvatištu mišića na kost potkoljenice. To je oštra, britka bol, različita intenziteta, koja obično nastaje postupno bez povezanosti s nekom uočljivom traumom. U početku se javlja samo poslije treninga ili natjecanja i može nestati nakon kraćeg razdoblja potpunog odmora. Poslije je kontinuirano prisutna i traje tijekom sportske aktivnosti i nakon nje. Može se javiti i kod dugotrajna sjedenja sa savijenim koljenima (npr. vožnja autom), a ublažiti trljanjem bolnoga mjesta i ispružanjem noge u koljenu. Može se primijetiti i osjećaj slabosti i klecanja u zglobu koljena pri jačem mehaničkom opterećenju. Zbog jake boli, funkcionalna sposobnost zahvaćenoga donjeg ekstremiteta znatno je smanjena, a katkad je potpuno nemoguće sudjelovati u sportskim aktivnostima. U akutnoj fazi treba prekinuti sportske aktivnosti koje opterećuju bolesni ekstremitet. Primjenjuje se krioterapija (led) uz kompresivni zavoj i postavljanje ekstremiteta na povišeni položaj. Za što brže smirivanje upale primjenjuju se i oralni protuupalni lijekovi. Nakon smirenja upale (otprilike trećeg dana) počinje primjena topline ili metode toplo-hladno, čime se pospješuje cirkulacija i ubrzava proces zacjeljivanja. Toplinske učinke postižemo primjenom površinskih masti ili gelova, lasera, ultrazvukom ili elektroterapijskim postupcima. Bitno je istaknuti važnost izvođenja programa vježbi jačanja i istezanja ekstenzornih mišića (koji ispružaju koljeno). Izvode se vježbe s velikim brojem ponavljanja i malim opterećenjem, što također pospješuje prokrvljenost i zacjeljivanja oštećenog dijela tijela, ne uzrokujući daljnja oštećenja. Tijekom rehabilitacije primjenjuju se i proprioceptivne vježbe na balans platformi, koje uključuju interakciju živčanog sustava, zglobnih receptora, mišića, tetiva i ligamenata. Preporučuje se i nošenje koljenskog steznika. Važan je tzv. alternativni trening, koji uključuje vježbe za neozlijeđene dijelove tijela radi održavanja kardiovaskularne sposobnosti i izdržljivosti organizma. Operativno liječenje je uvijek posljednja mogućnost i primjenjuje se kod trajnih patoloških promjena sustava za ispružanje koljena u naprednim stadijima bolesti ili kod potpunog prekida tetive četveroglavoga bedrenog mišića i patelarne sveze. Načelo je uklanjanje uništenog tkiva, poboljšavanje procesa zacjeljivanja te korektivno preusmjeravanje hvatišta tetive prednjega bedrenog mišića u svrhu kvalitetnije biomehanike koljenskoga zgloba.

OZLIJEDE MENISKUSA
Osnovna je uloga meniskusa stabilizacija koljena pri pokretanju. S obzirom da je glavica zgloba u obliku valjka, a čašica vrlo plitka, gotovo ravna, uvijek postoji opasnost od klizanja i iskliznuća. Tu opasnost smanjuje upravo meniskus koji je smješten na rubu čašice čineći je dubljom. U koljenu imamo dvije odvojene zglobne čašice, što znači i dva meniskusa (vanjski i unutarnji). Određene kretnje u koljenu mogu oštetiti meniskus. Takve su kretnje obično brze i nenadane, kada mišići i tetive svojom akcijom ne stignu fiksirati sve segmente, pa se zglobna čahura i ligamenti jako naprežu, a zglobna glavica vrši jaki pritisak na sam meniskus ili meniskuse. Oštećenje se može dogoditi od jednom, ali je češća situacija zbir malih oštećenja koja na kraju rezultiraju puknućem, uz već spominjani otok i blokadu koljena, te nemogućnost njegova pokretanja. Kada se to dogodi nikakva konzervativna terapija ne daje dobar rezultat, već samo operacija, a danas se ona izvodi pomoću artroskopa i na koži ostavlja vrlo mali trag u vidu dva centimetarska reza, po jedan sa svake strane zgloba. Nakon operativnog zahvata oporavak je vrlo brz, te se hoda već drugi dan, a sportaši trče nakon sedam dana od zahvata. To je moguće zahvaljujući kompenzacijskoj sposobnosti koljena koja se vidi u jače zategnutim tetivama koje okružuju i stabiliziraju zglob. Drugi je razlog nastojanje tijela da nadomjesti odstranjeni meniskus, pa tako nastaje tvorba slična njemu, ali sačinjena od tkiva koje ima slabije karakteristike no hrskavica. Tako nakon relativno kratkog vremena od ozljede i operacije zglob postaje potpuno sposoban za punu funkciju. Liječenje manjih oštećenja meniska može biti različito, ali je u osnovi neoperativno. Kroz praksu se pokazalo da klasična fizikalna terapija djeluje tek na upalu i bol, te se redovito upotrebljavaju ultrazvuk, laser, magnetoterapija i elektroterapija. No, tek vježbanje i to usmjereno i redovito, može dovesti do stabilizacije koljena povećanjem snage mišića butine i lista, koji tada bolje i kvalitetnije prenose sile kretanja u svim smjerovima. To znači i da su pritisci na meniskus manji, kao i rizik daljnjeg njegova ozljeđivanja. Osim same grube snage i izdržljivosti mišića, valja u kasnijoj fazi unaprijediti brzinu reakcije, balans, te eksplozivnost, a sve u cilju daljnje prevencije ponovnog ili novog ozljeđivanja. Ponekad se u fazi rehabilitacije, ako osoba „nema vremena“ za bolovanje, odnosno temeljit odmor i neopterećivanje zgloba te za bavljenja sportom preporuča nošenje steznika kako bi koljenski zglob bio stabilniji te eventualna bol manja. Nakon temeljito odražene fizikalne terapije i ciljanih vježbi, steznik vjerojatno neće biti potreban. Dugogodišnje praćenje onih pacijenata koji su u prošlosti artroskopski uklonili jedan ili oba meniskusa iz jednog ili oba koljena pokazalo je da imaju veću šansu razviti osteoartritis, odnosno artrozu koljena brže od onih kojima meniskus nije oštećen i uklonjen. Tako danas ortopedi nastoje spasiti tu malu hrskavičnu tvorbu kada god je to moguće, što će reći da nije rijetkost da se umjesto potpune menisketomije (uklanjanja cijelog meniska) čini parcijalna, ili kod specifičnih oštećenja čak i šivanje meniska.

OZLIJEDE LIGAMENATA KOLJENA
Ligamenti su snopovi čvrstog i elastičnog tkiva koje povezuje i stabilizira krajeve kostiju u zglobu. Ligamenti stabiliziraju i kontroliraju pokrete koljena, ako dođe do njihova pucanja koljeno gubi na stabilnosti i javlja se bol. Postoje dvije osnovne skupine ligamenta koji stabiliziraju zglob koljena. Kolateralni ligamenti se nalaze s vanjskih strana zgloba (medijalni i lateralni), te kontroliraju bočne kretnje u koljenu. Križni ligamenti (prednji i stražnji) se nalaze unutar samog zgloba, te kontroliraju kretnje prema naprijed i natrag u koljenu. Može doći do istegnuća, djelomičnog ili potpunog puknuća medijalnog kolateralnog ligamenta (MCL-a) ili lateralnog kolateralnog ligamenta (LCL-a). Ligamenti mogu puknuti na sredini ili kod pripajanja za kost. Do ozljede MCL ili LCL najčešće dolazi uslijed djelovanja sile na bočne strane koljena, bilo da se radi o izravnom udarcu ili padu. Ozljede ovih ligamenata su česte u sportovima kao što su nogomet ili skijanje. Udarac u vanjsku stranu koljena dovodi do ozljede MCL-a, ali i učestale aktivnosti rotacije potkoljenice (npr. u plivanju). Udarac u unutarnju stranu koljena, odnosno prilikom guranja koljena prema van od drugog koljena, dovodi do ozljede LCL-a. Pretjerano ispružanje (hiperekstenzija) koljena može biti uzrokom ozljede LCL-a. Prilikom ozljede koljena najčešće dolazi do kombiniranih ozljeda MCL-a i prednjeg križnog ligamenta. MCL se u pravilu ozljeđuje češće nego LCL. Obično dolazi do otoka i krvarenja unutar koljena, jer udarac dovoljno snažan da ošteti MCL ili LCL uzrokuje znatna oštećenja okolnih mekih tkiva u koljenu. Koljeno postaje kruto i bolno. Bol se pojačava prilikom oslanjanja na nogu. Javlja se osjećaj nestabilnosti koljena, te nesigurnosti prilikom kretanja. Kako bi rehabilitacija nakon ozlijede bila čim uspješnija program fizikalne terapije ključan je u oporavku od ozljede kolateralnih ligamenata. Cilj je vratiti snagu i stabilnost zgloba koljena. Najprije se primjenjuju metode za smanjenje boli i upale (led, mirovanje, protuupalni lijekovi). Na početku programa se pasivnim istezanjem nastoji povratiti opseg pokreta (vođen od strane terapeuta), dodaju se izometrične vježbe (statičke vježbe) jakosti mišića prednje strane natkoljenice (vježbe za kvadriceps), a u progresiji se dodaju i aktivne vježbe jačanja. Nošenje steznika ili podupirača ligamenata može biti od pomoći u svakodnevnim aktivnostima (odlazak na rehabilitaciju, hodanje po stepenicama i sl.) jer pacijentu daje osjećaj stabilnosti i sigurnosti. U načelu, nakon dobro odrađene rehabilitacije i vježbi, steznik više nije potrebno nositi. No, često rekreativni sportaši koriste steznik/podupirač kao prevenciju od ponovne ozlijede. U teškim ozljedama ligamenata, operacija je neophodna.

Gležanj / Stopalo

OZLIJEDE SKOČNOG ZGLOBA
Gležanj, ili nožni zglob, je spoj između potkoljenice i stopala. Sastoji se od dvaju zglobova – gornjeg i donjeg nožnog zgloba. Radi se o složenom sustavu zglobnih tijela četiriju kosti s pripadajućim zglobnim hrskavicama koje su odgovorne za složeni sustav pokreta u gležnju. Kada stojimo i hodamo gležanj je udaljen od težišta našeg tijela i poluga djelovanja sile koja djeluje na gležanj ovisna je o visini našeg tijela. Stopalo koje se oslanja na podlogu preko gležnja prihvaća puno opterećenje našeg tijela zajedno s cjelokupnim teretom koji nosimo. Ako hodamo po neravninama, osobito u lošim cipelama (ljeti koristimo npr. japanke ili sandale, a zimi cipele plastičnog potplata), ili ako inače imamo rastezljivije ligamente – može doći do uganuća gležnja. Ovisno o položaju stopala koje se pri uganuću uvrće, opterećenje se prenosi kroz unutarnji ili vanjski dio gležnja i značajno opterećuje postranične ligamente. Najčešće se stopalo uvrće prema unutra, čime se dodatno opterećuje vanjski dio gležnja pa kod takvih ozljeda stradaju vanjski postranični (lateralni) ligamenti. Sustav ligamenata koncipiran je tako da stabilizira gležanj pri opterećenju i hodu, a kod ekstremnih pozicija stopala gubi se potpora koštanih struktura i opterećenje prelazi na ligamente koji to ne mogu izdržati te pucaju. Ako se dogodi uganuće gležnja važno je čim prije odmoriti nogu, podići ju u povišen položaj i pripremiti se za mirovanje kroz par dana. Odmah treba staviti led na gležanj, vrlo je važno da to hlađenje bude suho (npr. led u vrećici ili preko suhe krpe) kako ne bi nastale ozebline kože na mjestu primjene leda. Lediti treba 10-15 minuta, potom napraviti stanku od cca 30-tak minuta, a u tom vremenu pritisnuti elastični zavoj oko gležnja i podići nogu. Nakon stanke led se može ponovno primjeniti i tako nastaviti ponavljati kroz par sati. Ukoliko je oteklina vrlo jaka, postoji bolnost prilikom pritiska na koštane dijelove oko gležnja ili ne možete stati na nogu radi bolova - treba odmah potražiti liječničku pomoć, napraviti rentgensko snimanje i utvrditi je li potrebno liječenje. Pokatkad je dovoljno samo postaviti longetu, a ako postoji koštani prijelom može biti potrebno i operacijsko liječenje. Dugotrajne tegobe poput bolova i oticanja gležnja mogu ukazivati na ozljedu hrskavice zgloba, što može biti indikator za artroskopsko liječenje ozljede gležnja. Da bi oštećeni ligamenti zacijelili potrebno je razdoblje od 4-6 tjedana (to ovisi o stupnju i opsegu puknuća ligamenata). Svaki puknuti ligament zacijelit će ožiljkom, pa uglavnom nije potrebno operacijski rekonstruirati akutno rupturirane ligamente. Takvo ožiljno tkivo u najvećem broju slučajeva dovoljno je čvrsto da funkcija ligamenta bude održana, iako njegova kvaliteta i struktura ipak nije identična originalnom ligamentarnom tkivu. Kod sportaša s većim ozljedama pokatkad je potrebno primarno operacijski rekonstruirati rupturirane ligamente. Kod opetovanih ozljeda i uganuća dolazi do ponovnog oštećenja već prethodno nastalog ožiljnog tkiva, koje sa svakom idućom ozljedom postaje sve slabije i sve manje zadržava svoju primarnu funkciju – stabilizaciju gležnja – pa takav zglob postaje kronično nestabilan. Nestabilnost gležnja očituje se opetovanim i čestim uganućima, čak i kod malenih opterećenja, (hodanje po neravnom tlu, po stepenicama, silazak iz tramvaja i sl.). Osobito je teško baviti se sportskim aktivnostima, pa osobe koje imaju česta uganuća i nestabilan gležanj pri svakom većem naprezanju koriste stabilizacijske ortoze – steznike. Valja naglasiti kako česta uganuća i ozljede gležnja mogu uzrokovati dodatna oštećenja hrskavičnog pokriva zglobnih tijela. Zato nestabilni gležanj u tjelesno aktivnih i mlađih osoba treba operacijski stabilizirati.

UPUTE
UGOVORNI ISPORUČITELJ HZZO-a